Osam faktora za kvalitetno učenje

Radi se o osam faktora iz knjige “Working on the work” u kojoj autor Philip Schlechty govori o tome kako učenike potaknuti da aktivno sudjeluju u nastavi:

1) Vlastiti odgovor – nema samo jednog točnog odgovora, već svaki učenik obrazlaže svoj vlastiti odgovor na temelju kritičkog razmišljanja, predviđanja, iskustva, sjećanja, uspoređivanja, logičkog zaključivanja…

                                           Ja mislim… jer…

2) Jasno određena i izražena očekivanja – učenik zna kako “izgleda” uspješnost, zna što se od njega očekuje, unaprijed dobiva kriterije ocjenjivanja koji mu pomažu da poboljša svoj rad i da ga sam ocjenjuje.

                                        Ja uključujem…

3) Emocionalna/intelektualna sigurnost – učenik  riskira bez straha od loše ocjene ili neugodnosti uzrokovane netočnim odgovorom, učenik preispituje ili brani svoje odgovore, objašnjava zašto je njegov odgovor logičan.

                                    Ja se ne slažem s autorom jer…

4) Učenje s drugima – društvena komponenta učenja, timski rad, vršnjačko učenje, diskusije, parafraziranje, prepričavanje.

                           Kad je David govorio o simbolizmu, ja sam pomislio…

5) Dostupnost publike – učenik je motiviraniji ukoliko se njegov rad  pokazuje drugim učenicima, nastavnicima, roditeljima ili objavljuje na internetu, traži se povratna informacija, interakcija publike, njihova refleksija o učenikovom radu.

                   Kad napišem ovo pismo, poslat ću ga e-mailom…

6) Izbor – učenici mogu birati  što će učiti i kako, donose značajne odluke o svom radu – to naravno ne znači da oni određuju kurikulum, ali imaju izbor npr. lektire koju će pročitati.

             Odlučio sam svoje misli predstaviti u grafičkom obliku…

7) Noviteti i raznolikosti – učenje je neuobičajeno i neočekivano: upotreba novih tehnologija, ali ne na način da se nove tehnologije koriste kao zamjena za stari način rada, već da se tehnologija koristi za novi oblik rada i nove rezultate toga rada, npr.  igre, simulacija, role-play, natjecanja ili pak možda uglazbiti neku lekciju iz fizike (Songsmith je odličan za to) …

      Nećemo riješiti ovaj matematički zadatak već ćemo napraviti dva nova zadatka…

8) Autentičnost – povezanost s iskustvom ili s prethodno stečenim znanjem, povezanost sa stvarnim svijetom i životom učenika, relevantnost za   učenike, praktičnost,  projektno ili istraživačko učenje, primjena naučenog  u stvarnom životu,…

          Naš rad moći će se upotrijebiti i u …

 (Ovaj blog post je uz neka moja razmišljanja, prijevod adaptiranog izvatka iz knjige Working on the Work objavljenog na web stranici Albemarle County Public Schools)

Škola 3.0 u domaćem kontekstu

Škola 3.0 sama po sebi podrazumijeva dostupnost svih onih karakteristika sadržanih u školi 2:0 – istraživačko učenje, suradnja s vršnjacima iz cijelog svijeta, vidoekonferencije, blogovi, wikiji, društvene mreže i sl.  Na to se zapravo sasvim logično nadovezuje 3:0  - učenje nije više hijerarhijsko već horizontalno.  Učenici kombiniraju i preuređuju  prethodno naučeno znanje i znanje drugih u nešto sasvim novo i u drugačijem kontekstu, stvaraju novo znanje bez straha od neuspjeha i dijele ga. Naglasak je ne na tome što znaju nego što mogu napraviti s tim znanjem koje posjeduju.  Naglasak je na inventivnosti. Surađuju na svim razinama, imaju pristup informacijama i ljudima svugdje i stalno. Uče izvan propisanog kurikuluma – i zbog toga što je pristup informacijama neograničen  kurikulum je  internet.   Tehnologija je apsolutno prisutna, ali  je “nevidljiva” i koristi se svrhovito i intuitivno.

E sad – kako da tehnologija bude prisutna kad je većina naših škola gotovo ni ne posjeduje? (No, iako sam velika pobornica tehnologije u nastavi, sasvim dobro znam da upotreba tehnologije nije garancija niti ključ uspjeha učenika. Ono što je ključ su “soft skills” – osobne – emocionalne vještine koje nisu mjerljive i koje (još) ne znamo kako vrednovati (rješavanje problema, timski rad, pregovaranje, empatija i sl.) – a za njihov razvoj nam ne treba tehnolgija.)

Dakle pitanje je kako uvesti 3:0 u  školu bez kompjutera i bez interneta.

Primjer iz moje nastave – jedna od lekcija u udžbeniku iz njemačkog za III. razred je o Mozartu – tekst je suhoparan, dosadan i uopće  ne pobuđuje na istraživanje.  Umjesto toga mogla bih učenike tražiti da otkrivaju informacije o Mozartu onako kako to njima odgovara. Pri tome format njihovog konačnog rada nije bitan, tj. prepuštam njima da o tome donesu odluku.  Resursi koji im stoje na raspolaganju su knjige i enciklopedije iz knjižnice, CD-i i glazbeni insturmenti, zemljopisne karte, ali i profesori drugih predmeta, njihovi vršnjaci u razredu ili van njega ili neke druge odrasle osobe s kojima mogu doći u kontakt. Istraživanje nije ograničeno na jedan školski sat – već na onoliko vremena koliko im je potrebno (!). Učenje se odvija izvan škole također – kod kuće, u kafiću, u kinu, na mobitelu – a zašto ne i na internetu ako ga već kod kuće imaju.

S druge strane, ako već učenicima prepuštam odluku o tome kako će učiti, zašto ne bi mogli i sami odlučiti što će učiti. Neka tema bude npr. klasična glazba – a oni će odlučiti koji će apekt ove široke teme pokriti.

Sad kad ovo pišem već vidim ograničenja koja mi nameće škola 1:0, a  kojima se nekako moram, malo po malo, oduprijeti.

Ako na Mozarta potrošim 4 sata umjesto predviđenog jednog sata – kako ću nadoknaditi ostalo? Odgovor:  moram promijeniti mentalni sklop  kad se radi o pristupu učenju i poučavanju. Moram se pitati što je bitno za učenje? Jesu li to propisani sati i suhoparne lekcije koje će učenici naučiti napamet i zaboraviti do slijedećeg tjedna ili nastojim da nauče, primjene i recikliraju naučeno?

Ako učenici sami odlučuju o svom učenju, u učionici vlada kaos, a ja gubim autoritet. – Odgovor:  Učenje je kaotično – apsolutna tišina u razredu ne mora značiti da se zaista i uči, dok žamor  označava da učenici aktivno sudjeluju u procesu učenja i zaista uče. Pri tom ja ne gubim autoritet, ja samo predajem kontrolu nad učenjem svojim učenicima i oni su toga svjesni.  To je cilj, zar ne? Autnomno i samoregulirano učenje i učenikova samousmjerenost i metakognitivnost.

Heutagogija i škola 3.0

Poticaj za nastavak razmišljanja o jučerašnjoj temi jutros je došao od Jackie Gerstein preko Costantina Szoudasa - anche a me piace l’articolo da Jackie .

Jackie u svom članku Education 3:0: Altering Round Peg in Round Hole Education (otprilike: Kako promijeniti kalupe u ukalupljenom školstvu) sjajno opisuje što to znači obrazovanje 3.0.

Škola 3:0 se zasniva na principu da je znanje dostupno svima i na svakom mjestu. U središtu su i dalje ona tri K, ali za razliku od Škole 2.0 kad su značila kreativnost, kritičko mišljenje i komunikacija – kolaborativnost, njihovo je značenje ovdje na jednoj drugačijoj razini – konekcija (povezanost), kreiranje, konstruktivizam.  Naglasak je na učenju bez granica između nastavnika, učenika, institucija i disciplina, kaže Jackie.

Učenje je personalizirano i samousmjereno – heutagoško. Heutagogija (izraz su 2001. g. iskovali Stewart Hase i Chris Kenyon; grčki ευρετικός - otkriti, izumiti, pronaći) označava  samoregulirano učenje s naglaskom na razvijanju metakognitivnih vještina koje dovodi do  samousmjerenosti i autonomije učenika, spremnih za izazove 21. stoljeća.

Nastavnik nije više facilitator niti moderator procesa učenja – nastavnik, učenik, društvene mreže, resursi, sve je  isprepleteno s ciljem da se ispune potrebe i zahtjevi svakog pojedinog učenika, nastavnika pa i društva.

Ukratko, nastavnik nije više onaj koji će reći što se uči i kako se uči – u školi 3.0 to je prepušteno učeniku. Sad se svi mi nastavnici možemo pitati kako da to izvedemo kad nas koče razni razlozi:

“Ali ja moram koristiti udžbenik”
“Ali ja moram pripremiti učenike za državnu maturu.”
“Nemam dovoljno resursa za tako nešto”
“Nemam vremena za te novotarije.”
“Netko me tome treba poučiti.”
“Izgubit ću autoritet pred učenicima.”
“Uvijek sam poučavao/la na ovaj način  i to je  uvijek bilo uspješno.”

Jackie spremno  odgovara da su to sve simptomi škole 1.0 – to je mentalni sklop kojeg trebamo promijeniti – ako ni zbog čega drugog onda zato jer živimo u drugačijem vremenu. Promjena je nužna …  i moguća. Malo po malo, korak po korak. Male promjene često rezultiraju većim promjenama u sistemu. Jer naš kruti obrazovni sistem se neće promijeniti sam od sebe, jedino mi možemo utjecati na promjene – barem ja u to (još uvijek) vjerujem.

Od 1.0 do 3.0

Jučer sam naišla na zanimljiv članak na Edudemicu o tome kako tehnologija mijenja obrazovanje. Što za škole znači web 1.0, web 2.0 i web 3.0. prikazano je u ovoj tabeli koju je sastavio prof. dr. John Moravec.

ili u prijevodu:

 

 

Mašta može svašta – ali ne u školi!

Danas sam na web stranici Educational Technology and Mobile Learning  pronašla odličan video o kreativnosti. Radi se o tome kako možemo ugušiti ili ne ugušiti kreativnost kod učenika:

Učenici trećeg razreda osnovne škole najprije su dobili  crtež  za koji je jasno bilo naznačeno da će ukoliko ga ispravno dovrše dobiti jedan bod.  Nakon toga dobili su isti crtež, ali od njih se tražilo samo da dovrše crtež – u ovom slučaju nije bilo ni ispravnog rješenja, ni bodova. Upravo je nevjerojatno koliko su velike razlike u crtežima u prvom i u drugom slučaju, što  potvrđuje moju teoriju da škola,  takva kakva je danas, svojom težnjom za ukalupljivanjem guši kreativnost, znatiželju i maštu.

 

SAMR model

Kao i mnogi od vas, i ja u svom razredu često, kad god mogu, upotrebljavam nove tehnologije i to već nekoliko godina. Moram priznati da sam na početku moje priče o web 2.0 alatima, često puta tehnologiju upotrebljavala samo zbog tehnologije i čim bih spazila neki zgodan web alat, odmah bih ga isprobala s učenicima. S vremenom sam taj stav promijenila i umjesto toga  nastojala tehnologiju koristiti samo kao podršku za učenje kako bi  učenici razvili sve one vještine o kojima često pišem ili o kojima držim predavanja ili radionice.

Upravo taj prijelaz od tehnologije koja služi kao nadomjestak tradicionalnim načinima poučavanja pa do tehnologije koja služi kao podrška samostalnom, angažiranom učenju sadržan je u modelu SAMR.

SAMR model označava razine upotrebe tehnologije u nastavi, a stvorio ga je prof. dr. Ruben Puentudura kako bi nastavnici poboljšali upotrebu tehnologije u svom radu, kako bi mogli kreirati, razviti i integrirati nove tehnologije u nastavni proces i procijeniti efikasnost upotrebe tehnolgije.

SAMR je kratica za Substitution = Nadomjestak,zamjena/ Augmentation = Povećanje / Modification = Preoblikovanje / Redefinition = Redefiniranje. = NPPR (Ili da ipak ostane ista kratica – supstitucija, augmentacija, modifikacija, redefinicija.)

Na internetu možete naći bezbroj stranica, članaka, grafikona, primjera itd. o SAMR-u, a među njima i ovaj autora prof. dr. Puentudure:

Prve dvije faze označavaju unaprjeđenje/obogaćivanje/jačanje nastavnog procesa pomoću tehnologije (enhancement):

1) Supstitucija – tehnologija se koristi za izvršenje zadatka koji međutim može jednako biti izveden i bez tehnologije – npr. učenici rješavaju isprinitani radni listić, koriste Google Earth kao atlas, digitalnu enciklopediju kao knjigu ili tekst procesor kao pisaći stroj.

2) Augmentacija – tehnologija se koristi za izvršenje zadatka koji se inače ne bi mogao brzo i efikasno napraviti na tradicionalan način – npr. učenici rješavaju online kviz s automatskom povratnom informacijom, koriste ravnala na Google Earth aplikaciji da izračunaju udaljenost između dva grada,  ili pak koriste osnovne funkcije tekst procesora poput kopiraj/zalijepi/provjeri pravopis.

Tek nakon druge faze dolazi do transformacije nastavnog procesa – tehnologija se upotrebljava na do sada nezamislive načine, a u centru procesa je učenik, a ne nastavnik. (transformation)

3) Modifikacija – tehnologija otvara nove mogućnosti za učenje – npr. nakon što napišu esej, učenici ga snime i prezentiraju publici (npr. roditeljima ili ostalim nastavnicima i učenicima), učenici izrađuju digitalni poster ili proučavaju razne lokacije na Google earth uz pomoć različitih ugrađenih opcija.

4) Redefinicija – tehnologija omogućuje kreiranje novih zadataka koji su bez tehnologije nezamislivi i nemogući – npr. učenici snimaju dokumentarni film za koji sami traže izvore informacija, izrađuju digitalne knjige, stvaraju interaktivne multimedijalne radove  ili kreiraju i objavljuju turističke vodiče za lokacije na Google Earth.

Ja bih rekla da sam sad negdje na trećoj fazi, ponekad s elementima četvrte faze, ali ponekad i s elementima druge. Gdje ste vi?

Europski tjedan mladih

28.svibnja u Zagrebu je obilježen Europski tjedan mladih (EYW). Događanje je organizirala Agencija za mobilnost i programe EU na Zrinjevcu gdje su postavljeni štandovi za sve škole koje provode Comenius i eTwinning projekte.

Moja škola, IX. gimnazija, je također imala štand budući da sudjelujemo ili smo sudjelovali u nekoliko eTwinning projekata i jednom Comenius projektu, a naši profesori su do sada već tri puta bili uspješni na natječajima za stručno usavršavanje u okviru Comeniusa.

Na Zrinjevcu je nastupao i naš Zbor IX. gimnazije pod ravnanjem sjajne maestre Kristine Orač. Djevojke i dečki su zaista bili fenomenalni.

Više o ovom hvalevrijednom okupljanju aktivnih osnovnih i srednjih škola, vrtića i udruga možete pročitati u člancima:

Festival mladih Europe na Zrinjevcu okupio dvjestotinjak korisnika programa EU - autor: AMPEU

Festival mladih Europe – autorice Nataše Ljubić Klemše,

a slike pogledati

u Slide.ly galeriji Festival mladih Europe 2013.  autorice Dubravke Granulić

te u Natašinim i mojim video filmićima:

Autorica Nataša Ljubić Klemše:

Moj Comenius i moj eTwinning

Diljem Europe se od 02. do 17.05. obilježavaju tjedni Comeniusa i eTwinninga. Kod nas je za provođenje ovih programa zadužena Agencija za mobilnost i programe EU ili skraćeno AMPEU – odnosno njeni nadasve ljubazni, pametni i simpatični djelatnici koji svima nama, gotovo 24/7 stoje na raspolaganju. Osim toga, AMPEU je, usuđujem se reći, jedino državno tijelo koje organizira stručna usavršavanja za nastavnike koja su primjerena za 21. stoljeće –  to su praktične radionice na kojima nastavnici odmah mogu isprobati ono što će kasnije raditi sa svojim učenicima.

Moja priča s Comeniusom počela je u listopadu 2010.  na radionici u organizaciji AMPEU-a o tome kako napisati dobru prijavu za Comenius programe.

I zaista sam tamo naučila kako to dobro napraviti, jer je moja prijava za stručno usavršavanje bila prihvaćena već na prvom roku u siječnju 2011. I tako sam 2 tjedna u srpnju 2011. provela u Corku u Irskoj gdje sam sudjelovala na seminaru o podučavanju engleskog jezika, upoznala kolege iz raznih europskih zemalja, naučila mnogo o Irskoj pa čak i kako se radi dobar maslac. Drago mi je da sam i neke kolege u svojoj školi potaknula da se jave na Comenius pa je tako Mirjana provela dva tjedna u Francuskoj, a Katarina se upravo sprema na dva tjedna u Englesku. Ja sad nemam pravo aplicirati tri pune godine! Ali srećom, to ističe ove godine pa ću za slijedeći siječanjski rok opet predati svoju prijavu i otići se stručno usavršavati u … hmmm Island? Cipar možda? Ili Maltu… tamo još nisam bila, a ako bude u ponudi neki super seminar o novim tehnologijama, zašto ne?

Te 2011.g. prihvaćena je i naša školska prijava za multilateralno partnerstvo. Već je opće poznato da smo ušli u taj projekt zahvaljujući jednom učeniku iz Turske koji me našao na Facebooku i molio da se javim njegovom profesoru kako bi naša škola sudjelovala u tom projektu – zato jer je on čuo da su djevojke iz Hrvatske tako lijepe! To zaista nisam mogla odbiti! I tako smo ušli u projekt “Imaging Europe”, prijavili ga i dobili 22.000 eura (tj.80% od tog iznosa, a ostatak slijedi po završetku). A upravo sad smo već na završetku! U nedjelju Mirjana i ja krećemo u Španjolsku zajedno s tri učenika gdje  ćemo sudjelovati na dodjeli Oscara za najbolji video uradak u 8 kategorija koje su učenici iz osam zemalja sudionica izrađivali tokom protekle dvije godine. Toaleta za crveni tepih već je spremna i bit će to lijepi završetak jednog projekta u okviru kojeg smo poslali 26 učenika i profesora na razmjene u Grčku, Rumunjsku, Tursku, Belgiju i Španjolsku, dok smo u Zagrebu ugostili njih 51.

Ove godine predali smo novu prijavu za Comenius školska partnerstva. Nadamo se da će biti odobrena, jer se zaista  radi o odličnom projektu koji je uz to i odlično napisan.

A eTwinning? eTwinning je posebna priča, meni posebno draga. Na tu sam se platformu koja danas okuplja 200,000 nastavnika, prijavila 2010.g. eTwinning za mene znači mogućnost lakog, brzog i jednostavnog nalaženja partnera za učeničke projekte u sigurnom okruženju, ali i brojne mogućnosti za stručno usavršavanje, što uživo što online. Sudjelovala sam u nekoliko mrežnih edukacija, a posebno sam ponosna na onu koju sam i sama nedavno vodila o pedagoškim vrijednostima eTwinning projekata i koja je dobila brojne pohvale sudionika. Zahvaljujući eTwinningu, a posebno našoj dragoj NSS Dunji Babić, 2012. sudjelovala sam na godišnjoj eTwinning konferenciji u Berlinu, gdje sam održala i kratku prezentaciju o projektu Studentsmeet, te 2013. na godišnjoj konferenciji u Lisabonu, gdje sam zajedno s Bartom, na čiji sam nagovor zapravo i ušla u eTwinning, održala dvije radionice o web 2.0 alatima, vještinama 21. stoljeća i pedagogiji.

Naročito mi je drago što sam na nacionalnoj  eTwinning konferenciji u Zagrebu održala predavanje o Vještinama 21. stoljeća, a još više što sam imala mogućnost prenijeti svoja znanja o web 2.0 alatima svojim kolegama i kolegicama na seminaru o novim tehnologijama u eTwinning projektima.
Eto zato volim eTwinning i Comenius. A ako vi još niste postali etwinner, onda će vas sigurno ovaj odličan Prezi “Od registracije do konferencije” naše sjajne profesorice Dubravke Granulić potaknuti da to odmah i učinite.

eTwinning, Lisabon i Rio

Ožujak je bio prepun međunarodnih događanja:

Započelo je desetodnevnom mrežnom edukacijom na portalu eTwinning pod nazivom Pedagoške vrijednosti eTwinning projekata ili Obrazovna Odiseja.  U okviru tog Learning Eventa okupili smo 150 nastavnika iz dvadesetak europskih zemalja koji su željeli naučiti kako ugraditi kritičko mišljenje, građanski odgoj, vrednovanje i suradnju u eTwinning projekte pomoću web 2.0 alata. Više o ovoj plovidbi morem web 2.0 alata možete saznati u mom članku za Pogled kroz prozor kao i u evaluacijskim osvrtima polaznika edukacije.

Znak zahvale napravila je Ana Paula

Bart i ja smo predstavili našu Obrazovnu Odiseju na godišnjoj eTwinning konferenciji koja se od 14-18.03. održala u Lisabonu. Održali smo dvije radionice te dobili brojne pohvale za naš rad.

Radionica

Kao šećer na kraju ožujka, Zoran i ja smo bez puno premišljanja otišli u Rio de Janeiro. U samo dva dana smo kupili avionske karte (stand-by, naravno) i rezervirali hotel  na Avenida Atlantica.  Tijekom našeg šestodenvenog boravka u Riju,  otkrili smo brojne čari ovog nevjerojatno lijepog grada.

Na Copacabani

Susret s mojom dragom prijateljicom Shirley

Learning Event ili mrežna edukacija

Sutra počinju prijave za moju prvu mrežnu edukaciju koju ću na portalu eTwinning voditi zajedno s Bartom Verswijvelom za nastavnike iz cijele Europe.

Prijaviti se mogu svi nastavnici eTwinneri. (Još niste na eTwinningu? Ne oklijevajte, prijava je kratka i jednostavna.)

“Mrežna edukacija je kratak intenzivan tečaj koji nudi uvod u određenu temu, potiče na razmišljanje, pomaže razviti vještine i ne zahtijeva dugotrajnu posvećenost, već je osmišljena kao ugodno iskustvo učenja.“

E pa baš takvo ugodno iskustvo učenja pripremamo Bart i ja za vas na našem tečaju Pedagoške vrijednosti eTwinning projekata. Bit će riječi o tome kako pomoću web alata podučavati vještine 21. stoljeća:
- kritičko mišljenje i rješavanje problema
- suradnju
- vrednovanje i samousmjerenost
- aktivno građanstvo.

Mrežna edukacija će se održati od 28. veljače do 9. ožujka. Svi ste dobrodošli. Bit će poučno … i zabavno!