Seattle, bijeg u muzej, leteće ribe i puno sunca

Konačno je došao i dan kad smo krenuli u posjet centru grada Seattlea, čije sam obrise svakodnevno gledala iz svoje sobe u Bellevueu. No, to nije bio običan razgled grada, budući da smo svi dobili zadatak da na temelju određene gradske znamenitosti napravimo nastavnu jedinicu. Podijelili su nas u grupe od četvero, a moja grupa – SAM TEAM A – u kojoj su bili Bart iz Belgije, Gergely iz Mađarske i Haseen iz Sri Lanke – dobila je zadatak istražiti Muzej grada Seattlea.

SAM Team A getting ready for the learning excursion (Photo by Bart)

Za muzej smo imali na raspolaganju sat i pol, što bi inače bilo sasvim OK, ali kako mi je puno poznanika reklo da se ne vraćam iz Seattlea a da ne posjetim riblju tržnicu – Pike Place Market – koja je od muzeja bila udaljena svega jedan blok, odlučili smo da moramo smanjiti boravak u muzeju na pola sata. Ali jao! Microsoft je za nas organizirao razgled muzeja s jednom vrlo simpatičnom i pričljivom kustosicom. Kad je ona u foajeu  počela pričati o dalekoj povijesti grada Seattlea, shvatili smo da nećemo stići do fish marketa ako je budemo slušali. Našoj maloj grupi riječi su tada bile suvišne, jer pogledi su rekli sve te smo jedan za drugim – na zaprepaštenje naše simpatične kustosice – ustali i pobjegli – u muzej, gdje smo zabilježili slikom i zvukom sve ono što ćemo iskoristiti za našu aktivnost, što možete vidjeti u fenomenalnom video uratku Photochain of the works at the Seattle Art Museum koji je napravio Gergely.

At the Seattle Art Museum

I tako smo ipak stigli do živopisne tržnice, na kojoj se prodaje sve i svašta, a najzanimljiviji su štandovi s ribom. Prodavači viču na sav glas, zovu vas da kupite ribu,  čak je i pakiraju tako da je možete ponijeti sa sobom na avion. Ali ono što izaziva najviše pažnje je to što oni jedni drugima bacaju ribu, pa ogromne ribetine lete zrakom u potpuno neočekivanim smjerovima. Jedna je, zaista se ne šalim, umalo doletjela meni na glavu, ni sama ne znam kako sam tako brzo reagirala i sagnula se pa je riba pala u ruke jednog od prodavača. Ili je to samo meni tako izgledalo?

At the Pike Place Fish Market

 

Nedaleko tržnice nalazi se prvi ili kako ga oni zovu, originalni Starbucks. Još uvijek izgleda kao i onda kad je otvoren, 1971. godine. Ne, ovdje nisam popila kavu! To sam ostavila za drugi put.

 

In front of the original Starbucks

 

 Dan je završio svečanom večerom u najpoznatijem simbolu grada Seattlea – Space Needle. Imali smo fantastičnu sreću s vremenom pa je vidljivost bila odlična, što i nije tako često u ovom inače kišovitom gradu. U daljini se mogla vidjeti planina Rainier, čiji je vrh pokriven snijegom i ledom, pa izgleda kao da lebdi. Nevjerojatan prizor, koji na žalost, moja kamera  na telefonu nije mogla zabilježiti. Mt. Rainier zapravo nije planina, nego 4 000 metara visok vulkan, koji spada među 16 potencijalno najopasnijih vulkana na svijetu.

A view from the Space Needle

Redmond, Microsoft, kava i kolači

A sad, sigurno se već pitate što smo mi to radili u Microsoftu. No o tome neću pisati ovdje, jer sam upravo napisala opsežan članak za rujanski broj Pogleda kroz prozor: Microsoft Partners in Learning Institute 2011. No ono što se događalo iza kulisa čini mi se nekako zgodnije za ovaj moj blog.

Pa sad, što je to bilo iza kulisa, pitate se? Kava i kolači, naravno. Mislim da sam u Microsoftu popila hektolitre kave, a neću uopće ni spomenuti koliko sam kolača pojela! Muffins, brownies, chocolate chip cookies bili su nam neprestano na dohvat ruke i kako da im odoli chocholic poput mene! Što se tiče hrane, mislim da Microsoftu nema premca. Bila sam do sada na njihova tri događanja na tri različita kontinenta i svaki puta me izbor i okus hrane oduševio. Obično smo rano ustajali i doručkovali već oko 6.30 u restoranu hotela, tako da je ručak u sjedištu Microsofta svakodenvno bio poslužen već u 12:30. Između je naravno bio snack – kava i kolači, a nakon toga za popodnevni snack – pogodite! kava i kolači! Jedan dan smo iznimno imali ručak tek u 14:00 sati, a da bismo preživjeli do tada brižni organizatori su nam dali lunch pakete!

My working environment

Sjedište Microsofta je kao što sam već pisala, pravi mali grad prepun zelenila, što nije čudno s obzirom da se nalazi u najkišovitijoj američkoj saveznoj državi. Za vrijeme našeg boravka, međutim, slaba kišica je padala samo prvi dan, sve ostale dane imali smo sreću uživati u toplini i suncu pacifičke obale. U Redmondu trava ponegdje prerasta u šikaru pa imate osjećaj kao da se nalazite negdje u prirodi, a ne u sjedištu jedne ogromne korporacije. Posvuda se nalaze mali kafići i restorani te puno terasa sa stolovima i stolcima na kojima se može sjediti, jesti i razgovarati za vrijeme lijepog vremena.

Enjoying good company in the sun

Sudionicima našeg instituta dodijeljena je bila zgrada br. 40 -ne cijela, naravno, već samo prizemlje, gdje smo se osjećali kao doma – tu smo imali predavanja, radionice, tu smo se družili, raspravljali o tehnologijama i kovali inovativne planove i projekte, naravno.

U zgradi br. 92 kupovali smo sitnice u dućanu s Microsoftovim proizvodima i suvenirima, razgledali sjajne projekte stotinu američkih inovativnih nastavnika i održali naše Teach Meet prezentacije. Iako me tresla ogromna trema, ipak sam s velikim, velikim zadovoljstvom i s puno entuzijazma i inspiracije održala svoje dvominutno predavanje o Live Meeting webinarima za maturante koje smo Sonja i ja pokrenule ovog proljeća. Sve reći u dvije minute je pravo umijeće, ali mislim da sam sve to dobro sažela, jer je poslije bilo puno upita o Live meetingu.

Webinarees in Microsoft

Ipak, jedna mi je želja ostala neispunjena – htjela sam se slikati pored kultne ploče One Microsoft Way – ali do tamo – (ako uopće postoji?) nismo uspjeli doći. U zamjenu smo dobili zajedničku sliku uz Microsoftov znak.

PIL Institute 2011 Members

Bellevue, doručak, kava i shopping

Kao što sam već pisala, naš je program bio u potpunosti ispunjen, ali ipak se našlo nešto vremena i za „vannastavne aktivnosti“. Neke od njih bile su organizirane za cijelu grupu, kao što su večernji izlasci. Jedan od njih bio je u kuglani Lucky Strike pa sam i ja kao i svi ostali sudionici konferencije – kuglala! Srećom, dali su mi one lagane kugle u koje se stave prsti i iako sam se bojala da će mi prsti otići zajedno s kuglom prema čunjevima, ipak sam sasvim solidno otkuglala svoje i čak odjednom oborila čak 7 čunjeva, što je moj apsolutni rekord.

Lucky Strike Bowling

Zajedničke aktivnosti koje smo imali organizirane u Bellevueu bile su još večera u
restoranu Purple Room te opuštanje uz živu svirku u Piano baru na 22. katu jednog od nekoliko nebodera od kojih se sastojao naš hotel. Hyatt Regency je super luksuzan hotel u sklopu kojeg se nalazi nekoliko zgodnih restorana i kafića, među kojima i Tully’s. Tully’s je, tako kažu, jedna od najboljih pržionica kave u Seattleu. Kad se spomene Seattle, osim Microsofta, obično prvo padnu na pamet kava i Starbucks, ali stanovnici Seattlea radije će odabrati Tully’s ili nekog drugog proizvođača kave nego Starbucks. I zaista, u pravu su u potpunosti, jer je Tullyjeva kava za ovisnicu o kavi poput mene bila istinski užitak.

At the Hyatt with some of my partners in learning

Što se tiče boravka u Hyattu mogla bih reći da je bio savršen da nije bilo jedne male neugodnosti na kraju – naime, naplatili su mi doručak koji sam navodno naručila u sobu! Dakle, nije mi bio dovoljan onaj ionako preobilan doručak u restoranu Twisted Cork gdje sam svako jutro doručkovala zajedno sa cijelom grupom, već sam si naručila i room service! Nakon što sam došla kući, poslala sam im nekoliko emailova na što su se oni uglavnom oglušili, no onda je stvar u svoje ruke preuzela jedna od naših organizatorica, supermoćna Kiley i sve riješila u tili čas.

Kiley and me

A shopping? Ne, nisam imala puno vremena za shopping i svaka će šopingholičarka razumijeti tu noćnu moru kad se nalazite korak do predivnih dućana, a ne možete  u njih. Ipak, kao iskusna šopingholičarka, uspjela sam si u pola sata kupiti čak dva para cipela i to po smiješno sniženim cijenama.

Seattle, Bellevue, Redmond

Naše druženje je započelo već u aerodromu u Amsterdamu, gdje sam se susrela s dvanaestero što poznatih što virtualno poznatih kolega i kolegica iz Europe i Južne Afrike. Razmjena iskustava nastavila se visoko u oblacima, samo što stjuardese i stjuardi nisu baš imali razumijevanja za naše primjere dobre prakse u učenju i podučavanju, pa su tražili da ne pričamo glasno, da ne sjedimo na podu, niti da stojimo u prolazu! Desetosatni let proletio je u trenu i uskoro smo se našli na aerodromu Tacoma, gdje smo brzo obavili formalnosti, podigli kofere i krenuli prema izlazu. Svi osim mene! Jer mene su jedinu zaustavili carinici i poželjeli vidjeti imam li možda u koferu nešto što bi moglo ugroziti poljoprivredu SAD-a. Uvjerivši se da ne nosim ništa neobično, osim nekoliko pari cipela više ngeo što je potrebno, tu i tamo koji šal, priličan broj raznih remena, nekoliko sakoa i ostale vrste odjeće koja spada u “business casual” tip odjeće , pustili su me da se pridružim grupi pa smo svi zajedno krenuli prema Seattlu.

Zapravo, krenuli smo u Bellevue,  istočni dio Seattlea, gdje se nalazio naš Hyatt Regency hotel u kojem sam dobila sobu na 20. katu s pogledom na Lake Washington i u kojem sam obično noći provodila gledajući kroz prozor ili sjedeći za kompjuterom, kao posljedicu jet laga. Uostalom, kakav bi to bio posjet Seattleu, a da ne mogu reći da sam bila Sleepless in Seattle!

Rano ujutro slijedećeg dana odvezli smo se u Redmond, u sjedište Microsofta gdje se održavao naš seminar.

Microsoftovo sjedište je zapravo jedan cijeli grad sa zgradama i neboderima, parkovima i igralištima, kafićima i restoranima, kombijima i taksijima koji vas voze od jedne do druge zgrade, a ljudi  koji tamo rade su ležerni, veseli, nasmijani i poletni.  Kompanija koja funkcionira u takvom okruženju jednostavno mora biti uspješna.

Pojedinosti slijede….

A sad u Redmond!

U travnju ove godine Microsoft je u okviru svog programa za nastavnike Partners in Learning objavio natječaj za stručno usavršavanje koje će se održati u Redmondu, a na koji će biti pozvano 50 najboljih nastavnika iz cijelog svijeta.

Za prijavu je osim online formulara bilo potrebno snimiti i video u kojem kandidat treba obrazložiti zašto je baš on/ona ta osoba koja će biti pozvana u Redmond. Iako nisam vjerovala da će baš mene odabrati, ipak sam se potajno nadala da ću baš ja biti među tih 50. (Jer čemu prijava ako se ne nadamo ničemu?).  I zaista, mail u kojem mi javljaju sretnu vijest stigao je jednog lijepog lipanjskog jutra.

I tako sutra ujutro letim za Amsterdam gdje ću se susresti s desetak europskih i južnoafričkih nastavnika, od kojih neke već znam s natjecanja u Berlinu i Cape Townu, a onda zajedno letimo u Seattle gdje ćemo se naći s ostalim sudionicima.  Odakle dolazi 50 ponajboljih inovativnih nastavnika možete pogledati na Bing karti koju je za ovu priliku sastavio Dan Roberts.

Tjedan koji je pred nama ispunjen je aktivnostima od jutra do mraka, a prije odlaska već smo napravili nekoliko  domaćih zadaća, kao što je Photosynth u kojem smo napravili panoramu naših škola. Budući da je ljeto, mogla sam školu snimiti samo izvana, ali sam zato napravila i Photosynth Krka.

 

Photosynth IX. gimnazije: